Često bih negdje daleko, ne znajući što ću s daljinom, u sebi i naglas, onako kao što muzičari pjevaju frazu, a vjernici kažu molitvu, izgovarao: Vela Luka, Blato, Smokvica, Čara, Pupnat, Žrnovo, Račišće, Korčula, Lumbarda i čekao trenutak da mi svijet opet priđe. I obično bi se to i dogodilo, moje oči, koraci, sjećanje vratili bi se sebi, začula bi se ptica i ja bih odahnuo u imenima. A sada kada više nisam ni blizu ni daleko i moje je sada došlo umjesto daljine, svuda je svemir, sa strahom i radošću opet zovem Vela Luka, Blato, Smokvica, Čara, Pupnat, Žrnovo, Račišće, Korčula, Lumbarda i čekam. Odnekud se mora uzletjeti.

Danijel Dragojević 1934.-2024.

Opširnije …