U Amsterdamu je nedavno ispisana još jedna predivna sportska priča o upornosti, a njen glavni akter je Velolučanin Ivan Barčot. Na prestižnom natjecanju Challenge Almere - Amsterdam, Ivan je uspješno završio svoj prvi triatlon na dugoj distanci, u svijetu sporta poznatiji kao Ironman distanca. Svladati 3,8 kilometara plivanja, 180 kilometara vožnje biciklom i 42,2 kilometra trčanja nevjerojatan je podvig, a on ga je završio u vremenu od 13 sati, 22 minute i 36 sekundi.
Kao i mnoge velike priče i ova je krenula malim koracima, i to upravo u Veloj Luci. Sport je u Ivanovom životu uvijek bio prisutan kroz nogomet i stolni tenis, no timski sportovi nisu mu u potpunosti odgovarali.
- Sve je započelo prije 10 godina kad sam se prijavio na Vela Luka Outdoors i moju prvu MTB utrku. - kaže Ivan.
Kasnije je kroz fakultet upoznao velolučku ekipu s kojom je krenuo na trail i cestovne utrke u okolici Splita, što ga je s vremenom uvelo u zahtjevan svijet triatlona.
- Zahtjevna priroda posla na brodu i učenje za ispite mnogima bi bili izgovor za preskakanje treninga, a čak su i njegovi roditelji isprva sumnjali hoće li uspjeti izdržati ovako ekstreman napor.
- Mislili su zbog prirode posla kojim se bavim da jednostavno nemam dovoljno treninga da dođem do kraja takve trke. Mene je to samo još dodatno motiviralo i ojačalo da im pokažem da se sve može kad imaš čeličnu volju. - kaže Ivan Barčot i dodaje kako mu je takav mentalitet pomogao u brojnim životnim situacijama.
- Triatlon doživljavam kao terapiju i svakodnevno me čini izdržljivijim i snažnijim mentalno i fizički.
- Pripreme su zahtijevale odricanja i iznimno upravljanje vremenom. Tijekom ekstremnih ljetnih vrućina, Ivan je trenirao od 20 do 25 sati tjedno, strogo pazeći na oporavak. Ipak, triatlon ove dužine nemoguće je završiti bez adekvatnog plana prehrane, a podatak o potrošnji energije fascinira - tijekom utrke pojeo je nešto više od jednog kilograma šećera!
Kroz utrku je unosio između 110 i 120 grama ugljikohidrata po satu.
- Na trčanju su išli gelovi, Coca Cola, te pri kraju i kofeinski gelovi da te malo podignu, ali praktički se zadnjih 15 kilometara jelo sve što dođe pod ruku: krekeri, gumeni bomboni od čokolade, lubenice, banane... Praktički sam večerao na tim okrepnim stanicama. - kroz smijeh prepričava Ivan.
BORBA S JEZEROM, VJETROM I VLASTITIM MISLIMA
Sama utrka bila je prepuna izazova. Na plivanju u hladnom jezeru od 18 stupnjeva uslijedio je masovni start s gotovo tisuću natjecatelja, gdje je zaradio i nekoliko udaraca zbog kojih su mu naočale propustile vodu. Na biciklu se morao boriti s jakim poslijepodnevnim vjetrom, dok je trčanje, posebice nakon 30. kilometra, postalo pravi test izdržljivosti.
- Noge su bile malo 'šokirane' od cijele trke i tu počinje ta borba u glavi i mentalni dio utrke. Nije bilo pomišljanja na odustajanje, iako je zadnjih 12 kilometara stvarno bilo teško i trebalo je u nekim trenucima malo hodati pa opet lagano trčati. - opisuje najteže trenutke utrke.
Veliku ulogu u ovom pothvatu odigrao je i njegov Triatlon klub Maksimir iz Zagreba. Ivan ističe važnost klupske podrške, zahvaljujući Goranu Đuriću te trenerici mlađih uzrasta Noli Jandrečić.
Posebno emotivan trenutak u Amsterdamu bio je i nevjerojatan uspjeh njegovog klupskog kolege Silvija Tomca, koji je istoga dana ispisao povijest postavši prvi Hrvat koji je ovakvu distancu završio ispod 8 sati (7:50:57).
- Postao je inspiracija brojnim drugim sportašima, uključujući i mene, jer znam koliko vremena ulaže u ovaj sport na cjelogodišnjoj bazi. - ističe Ivan s ponosom.
SVE JE U GLAVI
Nakon što je iz prve ruke svjedočio koliko je zahtjevna Ironman distanca, Ivan već razmišlja o budućnosti i želji da, uz trenera i malo bolju opremu, nastupi na utrci iz službene Ironman franšize te popravi svoj rezultat iz Almerea.
Za kraj, ovaj iznimni sportaš poslao je snažnu poruku koja vrijedi jednako u sportu kao i u svakodnevici.
- Želio bih reći da ne odustajete u životu od svojih ciljeva i želja. Obično kažem, kad si zadaš neki cilj u glavi i kažeš da ćeš ga ostvariti - u glavi si već 50 posto posla odradio. Meni je ovo bila želja već 10 godina i napokon sam je doživio. Put nije bio nimalo lagan, ali itekako se isplatilo. – zaključio je Ivan Barčot.
Piše: Anđela Šćepanović
